U Bosni i Hercegovini su prisutni enormni potencijali za proizvodnju energije na bazi obnovljivih izvora energije – vjetra i sunca

Broj stanovnika planete povećat će se do 2030. godine za 750 miliona, a globalni do- hodak porasti dva puta, s trenutnih oko 100 na 200 triliona američkih dolara. Provedba energetske tranzicije ne može se postići bez znatnih investicijskih ulaganja, koja se trebaju povećati s trenutna dva na pet triliona USD godišnje do 2030, odnosno s 2,5 na 4,5 posto globalnog dohotka, pri čemu će glavnina tih ulaganja otići na proizvodnju (oko 1,2 triliona), prijenosnu mrežu i tehnologiju krajnjih korisnika.1

To se ne može postići bez povećanja javnih ulaganja, naročito u zemljama u razvoju, “no u konačnici će privatni sektor trebati finansirati glavninu tih dodatnih ulaganja”.2

Evropska unija je u decembru 2019. usvojila Evropski sporazum za održivi razvoj “Ze- leni plan” (Green Deal). Budući da je Unija odgovorna za samo 10% emisija, njene akcije nisu dostatne da se spriječi globalno zagrijavanje. Da bi se povećanje globalne tempe- rature držalo što bliže 1,5°C, nužno je da EU podrži procese dekarbonizacije izvan svojih granica. Stoga EU želi globalni New Deal. U okviru toga potreban je i Green Deal za Bosnu i Hercegovinu.

U Zelenom planu (Green Deal) za EU i njene građane Evropska komisija potvrđuje svo- ju predanost suočavanju s izazovima u oblasti klime i okoliša u 21. stoljeću, što se smatra glavnim zadatkom ove generacije. Zeleni plan Evropske unije pruža rješenja za održiv i inkluzivan razvoj. To je nova strategija razvoja kojom se EU nastoji transformirati u pravedno i prosperitetno društvo s modernom, resursno efikasnom i konkurentnom ekonomijom, u kojoj 2050. godine neće biti neto emisija stakleničkih plinova i u kojoj ekonomski rast nije povezan s upotrebom energije i resursa. Ova tranzicija mora biti pravedna i inkluzivna, na prvom mjestu moraju biti ljudi te treba obratiti pažnju na regije, industrije i radnike koji će se suočiti s najvećim izazovima. Za realizaciju EU Green Deala potreban je novi društveni dogovor kako bi se sve grupe građana približile nacionalnim, regionalnim i lokalnim tijelima, civilnom društvu te industriji.

Aktuelni plan je da se, u odnosu na 1990. godinu, emisija stakleničkih plinova smanji za jednu trećinu do 2030, a do 2050. za dvije trećine. Načini da se to ostvari su:

• Energijska efikasnost – smanjenje ukupne potrošnje energije

• Investiranje u smanjenje emisije stakleničkih plinova

• Proizvodnja energije koja nema porijeklo iz fosilnih goriva

• Elektrifikacija transporta, grijanja/hlađenja i privrede

Problem je što se mnogi scenariji fokusiraju na ukupnu veličinu investicija, zane- marujući ključno pitanje: odakle će novac doći, tj. ko će platiti tranziciju.

No, Bosna i Hercegovina ima i nekoliko značajnih prednosti kao što su veliki energetski resursi za proizvodnju energije na bazi obnovljivih izvora, izgrađenost prijenosne i distri- bucijske infrastrukture, značajan ljudski kapital u tradicionalnom energetskom sektoru, koji može imati veliku ulogu u navedenom procesu, značajne inozemne transfere i šted- nju građana koji mogu biti usmjereni u energetsku tranziciju i sl. Također, bitna činjenica koja ide u prilog dekarbonizaciji energetskog sektora je i finansijska neodrživost posto- jećih rudnika, za koje entitetske vlade izdvajaju velike godišnje subvencije, koje se mogu usmjeriti u pravcu primjene novih čistih i održivih tehnologija.

Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica acquis communautairea, kojim se obavezala da će preuzeti pravnu stečevinu Evropske unije, mogu se očekivati izvjesni politički otpori dekarbonizaciji energetskog sektora i njegovoj decentralizaciji. Najveći problem će nasta- ti na području demokratizacije energetskog sektora, koja bi građanima trebala osigurati aktivniju ulogu u procesu dekarbonizacije. Uspostavom mehanizama za efikasnu demo- kratizaciju može se očekivati transformacija postojećeg ustroja energetskog sektora, koja će donijeti prosperitet cijelom društvu.

Bez demokratizacije energetskog sektora u Bosni i Hercegovini, dekarbonizacija i de- centralizacija energetskog sektora neće donijeti ekonomski prosperitet njenim građanima.

Pri tome imamo u vidu da je Bosna i Hercegovina potpisala Sofijsku deklaraciju u no- vembru 2020. i time se obavezala da će s Evropskom unijom raditi na dostizanju klimatske neutralnosti.

To znači da mora – ukoliko želi učestvovati u Green Deal programu EU-a – konačno us- postaviti organizirano tržište električne energije i prirodnog plina, funkcionalno razdvojiti elektroenergetske kompanije itd.

Aktuelni koncept bh. energetike utemeljen je na konvencionalnoj ekonomskoj para- digmi iz 1970-ih godina, koju karakterizira energijski intenzivna i neefikasna upotreba energije iz fosilnih goriva, naročito u sektorima električne energije i transporta.

Energetski sektor je veliki zagađivač zraka, vode i tla na lokalnoj i regionalnoj razini, čime ugrožava okolinu i zdravlje ljudi. Ima dominantan utjecaj na emisije sta- kleničkih plinova s više od 70% učešća u ukupnim emisijama.

Konvencionalni koncept elektroenergetskog sistema (EES), koji ekonomski predstavlja najznačajniji dio energetike u Bosni i Hercegovini, osigurao je u proteklom periodu sigur- no snabdijevanje električnom energijom industrije i domaćinstava te njen izvoz. Međutim,

EES je poslovao u netržišnim uvjetima i karakterizira ga visoka razina subvencija (kako na strani potrošača tako i prema termoenergetskom sektoru, a naročito prema rudnicima uglja), što ugrožava njegovo održivo poslovanje i sposobnost daljeg razvoja.

Istrajavanje na korištenju gura Bosnu i Hercegovinu u duboku prošlost. S druge strane, poticaji kakvih više nema nigdje u Evropi, ako se izuzme Kosovo, za gradnju mini hidroe- lektrana te solarnih i vjetrofarmi ne služe ničemu osim bogaćenju privatnih investitora uz razaranje socijalnog tkiva lokalnih zajednica.

Stoga Bosna i Hercegovina mora promijeniti pravnu regulativu i preusmjeriti se na pro- izvodnju energije iz čistih izvora. Aktuelni sistem regulative praktički sprečava ulaganje u čistu energiju. Sve evropske zemlje, uključujući Albaniju i Crnu Goru, prešle su na “jeftiniji i stimulativniji” sistem aukcija, dok stari model opstaje u Srbiji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, mada ga i Srbija napušta.

Bosna i Hercegovina je u 2021. iz svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) stvorila oko tri milijarde KM domaće štednje. To je ono što preostane od bruto domaćeg proizvoda nakon finalne potrošnje domaćinstava i države. S druge strane, na dekarbonizaciju treba trošiti – prema ocjeni Vijeća ministara Bosne i Hercegovine – oko 5% BDP-a, odnosno otprilike 1,7 mlrd. KM godišnje.

Stoga je nužna finansijska reforma usmjerena na stvaranje novih finansijskih institucija, instrumenata i mehanizama. Ona bi usmjerila dio štednje, između ostaloga, i na energet- sku tranziciju. No, to je tek nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Potrebna je, između ostaloga, i adekvatna pravno-regulatorna reforma, koja će u najmanjem uvesti protivmjere i aukcije.

Potrebno je ubrzati procedure ulaganja u obnovljive izvore energije.Proces ulaganja i dobivanja potrebnih dozvola traje nekoliko godina, što usporava domaće investicije i obeshrabruje međunarodne investicije. USAID je, u saradnji s relevantnim domaćim insti- tucijama, identificirao uska grla, te je sada potrebno primijeniti ponuđena rješenja.

Implementacijom projekata energijske efikasnosti putem utopljavanja zgrada i uvođe- nja individualnih sistema zagrijavanja mogle bi se znatno smanjiti potrebe za električnom energijom. Gradovi se najvećim dijelom zagrijavaju centralnim grijanjem, gdje ne postoji mogućnost reguliranja temperature, čime se velike količine energije bespotrebno troše. Ove količine energije i uštede mogle bi se preusmjeriti na zagrijavanje domova koji kori- ste zastarjele načine grijanja i znatno zagađuju zrak.

U Bosni i Hercegovini su prisutni enormni potencijali za proizvodnju energije na bazi obnovljivih izvora energije – vjetra i sunca. Evropske finansijske institucije su vrlo zain- teresirane da finansiraju ovakve projekte, a u regiji Jugoistočne Evrope postoje primjeri velikih projekata u ovoj oblasti.

Potrebno je iskoristiti Zeleni plan Evropske komisije da podrže ovaj segment te privući zainteresirane investitore ciljanim razvojem neophodne infrastrukture.

( Izvor : “Potencijali privatnog sektora za finansiranje dekarbonizacije elektroenergetskog sektora Bosne i Hercegovine” Elma Agić-Šabeta Vjekoslav Domljan Džemal Hadžiosmanović )